Počasno predavanje: Biokemija i filozofija čovjeka

Ideja Vis vitalis imala je korijen dubok kao ljudski misticizam, utkan u strah nerazumijevanja enormnih sila koje su oblikovale okoliš naših predaka na rubu špilje. Čak i slavni Claude Bernard nije uvijek odolijevao njenom pozivu. Svijet je odbacivao ideju Renéa Descartesa o biću kao dobro podmazanoj mašini, da bi devetnaesto stoljeće donijelo početak dekonstrukcije ljudskog bića na molekule koje doslovce možemo dobiti u epruveti. Nikada se ljudska taština nije razbila toliko snažno, toliko da do današnjeg dana to nismo do kraja priznali. Ipak, u dekonstrukciji čovjekove esencije izronilo je puno duše. Strah kako će rušenjem Vis vitalis čovjek biti uguran u pojam organsko-kemijskog stroja pokazao se nepotrebnim. Sloj po sloj biokemija je otkrila brojna lica čovjeka, onog koji shvaća, divi se, razumije slojevitost. Bez biokemije nema medicine, nema novih lijekova, nema novih terapijskih pravaca, otkrivanja drevne molekularne paleontologije i mijenjanja percepcija što život jest i kako ga definirati. Paradoksalno, rušenje Vis vitalis učinilo nas je senzibilnijima, neki bi rekli i produhovljeniji. Ja neću biti toliko odvažan - sve što želim je ispričati priču o struci koju sam odabrao učeći ispod zvuka tisuća granata. Za mene je biokemija introspekcija, ja sa svojih sedamnaest godina čitam sarajevsku Biohemiju profesorice Winterhalter-Jadrić, pokojna teta Vava gleda i kaže - proći će i to ludilo. Rekla je, ljudi su nakon drugog svjetskog rata izlazili iz logora, ali neki sa znanjima kemije, medicine i francuskog, da obnove svijet koji se raspao u dijelove. Za mene, biokemija je ljepilo koje je uvijek lijepilo krhotine mog života, pa tko da kaže da Vis vitalis ipak ne postoji?